'Nije mi dao da idem na posao, držao me zaključanu danima bez hrane...'

Žrtve obiteljskog nasilja često su ogorčene na sustav koji ih nije na adekvatan način zaštitio od nasilnika. Sugovornica novinarke Slobodne Dalmacije, 40-godišnja Paula (točni podaci poznati redakciji) ističe kako je upravo zahvaljujući sustavu, točnije, koordiniranoj akciji policije, Centra za socijalnu skrb i Skloništa za žene, uspjela spasiti živu glavu.

Paula je, inače, posljednja dva tjedna smještena u Sigurnoj kući Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije, a s njom razgovaramo u prisutnosti dviju djelatnica Skloništa; socijalne radnice Tani Balas i psihologinje Marte Grbić.

- Netko bi možda rekao, slušajući moju priču, kako sam sama kriva za to što mi se dogodilo u životu... Na taj način razmišljaju čak i moji roditelji i većina prijatelja. Dijelom doista i krivim samu sebe što nisam bila opreznija i trezvenija u donošenju nekih odluka, ponajprije zbog svoje djece - kaže Paula i napominje kako joj nije lako iznova prolaziti kroz sve ono što joj se izdogađalo, te da to čini isključivo u nadi da nekog ohrabri na izlazak iz nasilnog braka ili veze.

Kao samohrana majka dvoje djece, nesigurna i pritisnuta brigama, upoznala je, priča, prije nekoliko godina muškarca koji se činio kao pravi zaštitnik - bio je spreman sve učiniti za nju, pogledi na život bili su im slični, znao je slušati...

Nakon nekog vremena počeli su zajedno živjeti, a Paula je našla posao jer, kaže, nije željela da je itko uzdržava. Idila, međutim, nije potrajala ni godinu dana...

- Kad sam dobila prvu plaću, tražio je da mu dam novac, a on će to, kako je rekao, najbolje rasporediti - za režije, hranu i ono što nam je neophodno jer na bilo kakav luksuz trebam zaboraviti. Pitala sam ga što je s njegovom plaćom budući da je radio kao konobar, na što mi je odgovorio da je sasvim sigurno neće potrošiti na sebe.

Osim što mi je, dakle, u startu kontrolirao financije, nadzirao je i moje društvene veze - provjeravao je na mobitelu koliko razgovaram s kojom prijateljicom, zovu li me s nepoznatih brojeva...

U svakom slučaju, ta je opsesija uzela toliko maha da nije mogao gledati ni kako odlazim na posao, pa se potrudio da nakon nekoliko mjeseci dobijem otkaz... Nikad me nije upoznao sa svojim roditeljima, ni s jednim prijateljem, što mi je odmah trebalo biti sumnjivo. Kakav je to čovjek bez prijatelja - pita Paula.

Kad je shvatila da, ustvari, živi s osobom koja ju je plašila, odvela je djecu kod roditelja i vratila se u nadi da će mu uspjeti objasniti kako njih dvoje jednostavno nisu jedno za drugo te da je najbolje da se raziđu.

- Bila sam naivna jer naravno da to nije primio onako kako sam očekivala... Počeo me zatvarati u stan. Jednom me ostavio zaključanu tri dana, a prethodno je ispraznio cijeli hladnjak i ostavu s hranom. Zvala sam susjede preko prozora, molila ih da pozovu policiju, na što mi je jedan rekao "Zovi sama, sama si se u to uvalila"...

Shvatila sam tada da ljudi jednostavno ne žele sebe uvlačiti u probleme, u strahu od toga da se nasilnik njima ne osveti... Kad se moj partner vratio, iskoristila sam njegov trenutak nepažnje i nazvala 112 - prisjeća se Paula.

Policija joj je sugerirala odlazak u Sigurnu kuću u blizini Zagreba u koju je došla isključivo s onim što je tog dana imala na sebi. Nije, kaže, htjela kod roditelja jer je znala da bi je tamo čovjek od kojeg je bježala mogao tražiti, što se, na koncu, pokazalo točnim. Nazivao je i njezine prijatelje, prijetio im smrću...

Paula je nakon mjesec dana prebačena u splitsko Sklonište kako bi bila bliže svojoj djeci... To je, inače, i jedino utočište za žrtve obiteljskog nasilja na području od Šibenika do Dubrovnika.

- Kod roditelja vjerojatno neću ići, dijelom zbog straha od nasilnika, no uglavnom zato što im ne želim stvarati probleme. Dolazim iz jedne konzervativne obitelji i znam da ih je sram pred susjedima zbog moje situacije. Kad ih pitaju gdje im je kćerka, kažu da radi u Njemačkoj...

Mene trenutačno djeca drže na životu - radi njih se javljam na oglase za posao u nadi da ću ih jednog dana opet moći sama odgajati. Šta da vam kažem, noćne more još uvijek imam i imat ću ih, ali sretna sam što mi je glava na ramenu jer je moglo završiti i drugačije - kaže štićenica splitske Sigurne kuće za Slobodnu Dalmaciju.